|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
This is me for forever
One of the lost ones
The one without a name
Without an honest heart as compass
This is me for forever
One without a name
These lines the last endeavor
To find the missing lifeline
Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I'd give my everything
My flower
Withered between
The pages two and three
The once and forever bloom gone with my sins
Walk the dark path
Sleep with angels
Call the past for help
Touch me with your love
And reveal to me my true name
Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I'd give my everything
Oh how I wish
For soothing rain
Oh how I wish to dream again
Once and for all
And all for once
Nemo my name for evermore
Nemo sailing home
Nemo letting go
Oh how I wish
For soothing rain
All I wish is to dream again
My loving heart
Lost in the dark
For hope I'd give my everything
Oh how I wish
For soothing rain
Oh how I wish to dream again
Once and for all
And all for once
Nemo my name for evermore
Nemo my name for evermore
Pitala sam se kroz nekoliko sati što se desilo s svijetom oko mene, zapravo, što se desilo s mojim pogledom na njega? Nakon toliko vremena, vidim svijet i ljude onakve kakvi jesu, bez prikrivanja, bez vlastite želje da ih učinim ljepšim i boljim, bez vlastite želje da ih učinim ne tako zlima kao što su svi govorili.
Ja sam osoba koja se na trenutke osjećala kao da ima jedan sindrom. Nebitnog imena, ne želim nikog označavati.
Ja sam osoba koja se zaista promijenila. Je li ta promijena dobra ili loša? Ne mogu zaključiti. Jedino što znam jest da tako čuvam sebe, iako nije lako. To je dobra strana. Kad god otvorite usta, kad god pričate, puštate ljudima oko sebe da uzmu dio vas. Zato ne pričam. Šutim. Nestajem. Potraži me!
Još uvijek mi nije jasno tko sam zapravo, no jasno mi je da jesam. I volim to što jesam, i volim to tko jesam.
I možeš me voljeti možeš me prezirati ili gajiti bilokakvu emociju prema meni, ja volim sve što jesam.
Možda sam izašla iz svoje magije, no ona fragmentima ostaje tu, da podsjeti. Razmišljanjem, spoznajem tko sam.
Ne volim 2 lica. Ne volim toplo hladno. Ne volim mudrost ljudi koji misle da su mudri, to je, kako najveći filozofi kažu, dokaz kolike su budale. Ne volim sunce i pretjeranu vrućinu. Ne volim lažne ljude. Ne volim lažne obožavatelje velikih umjetnika. Ne volim zadiranje u tuđe živote. Ne volim nametljivost. Ne volim suptilnu manipulaciju. Ne volim razmaženost. Ne volim glupost.Ne volim lažnu sramežljivost. Ne volim lažnu nevinost. Ne!
Prije samo nekoliko dana bila sam osoba spremna svaki put početi iznova. Ne više. Izgleda da je Izvor zaista najsavršenije što postoji. Zašto bih baš ja uvijek bila ta koja je spremna iznova? Nije li sada na drugima red?
I ostaje u mojoj glavi na tisuće pitanja i tisuće odgovora. Pronašla sam odgovore.
I sada znam tko sam. Znam što volim što ne volim. Znam kome vjerujem, kome ne vjerujem. Znam tko mi je prijatelj, tko mi nije prijatelj. Znam što želim, što ne želim. Znam što vjerujem, što ne vjerujem. Ja znam tko sam.
A tko si ti?
Lajn, pravda, broj 5, plave oči, čokoladice, jana s okusom jabuke, bijela majica, nightwish, belot, kiša.
Možeš to nazvati avanturom iz nekog romana, tuđom prašnjavom željom, no ja ću to nazvati uspomenom.
Druženje, razgovori. Upoznali su se oko ponoći. Belot koji ona nije znala igrati, preskočila je te je otišla oprati kosu.
Kad se vratila, čula je poznato ime. Ali samo ime. Nakon prezimena, počela je razmišljati o abecedi. Osjetila je neki čudan osjećaj, bila je šarmirana. Čisto prijateljski. U starim prostorijama, počeli su odlasci na spavanje. Tako je krenula i ona i njeni prijatelji. No, on je odlučio uvjeriti nju kako zbilja postoji krevet više. Došli su do njegove sobe, gdje je spavao i njegov prijatelj. Tiho, zamijetio je da je ona samo u čarapama. Doda joj papuče i prisili je da ih obuje. Sada je mora otpratiti, jer, tako to rade kavaliri. I da, otpratio ju je do vrata njezine sobe, no prije toga ga je zagrlila.
Njena je prijateljica pozvala njega da uđe u sobu, da pričaju svi zajedno još malo. Budući da je ona morala spavati na podu i snalaziti se sa samo dvije deke, on odluči s trećeg kreveta njihove sobe donirati jastuk. Sada mislim, bilo je to promišljeno, iako je tvrdio da ne može spavati na jastuku. Stavila je vodu s okusom jabuke kraj svog ležaja.
Nakon duge priče, zaspali su, uz otvoren prozor.
Kiša je lila, zaključiti se dalo po zvuku i naravno, njenom mirisu. Bili su odvojeni, no, i dalje pokriveni jednom dekom. Čula je neartikulirane zvukove koji su dopirali s jednog od kreveta. Ona se počela smijati, a on, koji se sve vrijeme pravio da spava, nadovezao se na njen smijeh. On je uzimao čokoladu.Tišina. Pokušaj spavanja, no on osjeća da ona drhti. Stisne je nježno uza se, a njena glava smjestila se malo iznad njegova srca. Mogla mu je čuti otkucaje koji su je uspavljivali. Tako su zaspali.
Probudili su se sat vremena kasnije. Sada smješteni lice uz lice, on joj prilazi i nježno je poljubi. Osjetila je one trnce koji se rijetko osjećaju. Bili su distancirani i bliski u istom trenu.
Tako su zajedno, s poljupcima dočekali jutro, dan.
Probudila se u njegovu naručju i ostavila trag na vratu, kao i on njoj.
Cijeli dan bio je popunjen obavezama, stoga su se samo nakratko vidjeli. Nisu koristili riječi. Pogledi su bili dovoljni.
U dvorani gdje su se mnogi borili za što bolji uspjeh, međusobno su on i ona tražili blizinu. Iako bi među njima bili nepoznati ljudi, stajali bi tamo, što bliže jedan drugome.
Vampir i vampirela istog su dana, u dvorani i otkriveni.
Došla je nova večer. Novo druženje.
Krećući se obalom, tražio je njenu blizinu, ne može se reći da ona nije. Dodiri ruku, slučajni, gotov nehotični a tako očiti i namjerni.
Nova igra karata je započela. Zamolio je da sjedi kraj njega. Sjela je, zatim je to ispalo više kao da ona sjedi iza njega, dok on vodi igru, na koju niti nije fokusiran jer je zapravo naslonjena na nju i traži njenu nježnost. Nježno se spusti na njene noge, zapravo, rekla bih, ležao je na podu (nogama ispod staklenog stolića) tako da mu je glava bila na njenim nogama. „Use somebody“ .. „Lajn“ – „nije“ – „..molim te, samo reci da sam u pravu“ – „ili?“ .. ona je spustila glavu, kako bi ga poljubila. Zajedno su proveli još jednu noć. Nerazdvojni. Zadovoljni. Povjerila mi se, kako je on zbilja dobar, u svakom smislu te riječi. Također mi je rekla kako se često budila, a on bi minutama bio budan kraj nje, sve dok ponovo ne bi zaspala.
Bilo je 6.oo h. Ona se probudi, probudi i njega. On je prati do sobe držeći je uz sebe sve do njenih vata. Ruke stavi njoj oko struka i poljubi je.
Nakon ulaska u sobu, zaspala je do 8.oo h.
Ujutro su se opet podržavali formalni sastanci. Sada on dolazi na pozornicu a svačije oči uperene su u njegov vrat. Svi zovi njeno ime. Sa pozornice on traži njene oči, no ona nakon pogleda nastavi razgovarati s prijateljicom do sebe.
Vrijeme za odlazak. Pozdravila se s prijateljima. A znala je da je on svih njih odvajaju još samo minute. Sve što je još željela jest pozdraviti se s njime. Došli su ispred ulaza gdje je sjedio uza zid. Čitao je manju verziju knjige „Jebe mi se“ . Tu je knjigu ona odavno pročitala, te su nakratko pričali o njoj. Prijatelji uz nju, pričali su s njim o njegovu vratu. On na tren prestane i njegove plave oči gledale su u njene. Bez treptanja.
Sjela je kraj njega, da tamo provede koju minutu. Nakon toga nadređeni su rekli kako je vrijeme za polazak. Ona se digne izgrli prijatelje. Sada se on digne, no budući da je stajao na stepenici više, ona je bila preniska kako bi ga zagrlila. Ionako je bio dovoljno visok za nju. On stane tik do njenog tijela, na istoj stepenici. Stavi joj ruke oko struka, digne je i nosi dvije stepenice niže, k prijateljima. Tu je zagrli i poljubi. Zatim joj ruke drži oko struka, pričajući s prijateljima, dok je njena glava bila naslonjena na njegova prsa. Ona je svake minute molila za još jednu minutu, jer joj je tada bilo lijepo. Iznimno. Sada zbilja moraju ići. Još jedan pozdrav s prijateljima. On je zagrli. „Oćeš bedž?“
„..pojest ću te!“ – „.. to već gotovo jesi ;) „
Samo smijeh, jako lupanje srca i… odlazak!
Bile smo ona i ja, moja sjena. Stvorene jedna za drugu, jedna drugoj. Vani su centimetri snijega, još neočišćeni, na hladnoći. Hodamo, ona hoda cestom koja je više-manje očišćena, ja hodam pločnikom, gdje su ljudski otisci utabali stazu. Gledam put ispred sebe. Moja je staza puna tuđih opekotina, pogrešaka, uspomena. Njena je staza lako prohodna, ljudi koji hodaju njenom stazom, stazom sjene, uče na opekotinama, uspomenama i ranama ljudi koji su hodali ispred mene, „sjene“ stoje po strani, ne usuđujući se reći svoje mišljenje, ne usuđuju se zaštititi ljude do kojih im je stalo, jer se boje. Staza jest život. Mudro bi bilo hodati prohodnom stazom, ali nikad ne bismo mogli suosjećati s drugim ljudima, što je potencijalni gubitak oslonca. Divim se ljudima koji mogu učiti na tuđim pogreškama, ali također držim da oni neće tako pobliže shvatiti i da možda neki postupci koje bi činili, da pođu stazom kojom su hodali ljudi ispred mene, ne bi za njih bili rane ili opekotine, već ugodna i poticajna iskustva. Svatko svaki tren doživi na svoj način, svatko ima proživljene na mnoge načine, na mnogim razinama boi ili radosti. Hodamo dalje stazom ona i ja. Ona je sjena, sjena koja će kad stigne na cilj preispitivati život, prisjećati se s teškoćom svega što joj je staza nosila i pitati se zašto je sve bilo tako .. prazno? Ljudi ispred mene, stigavši na cilj, zaspali su. Zaspali su baš kao i sjena. Gdje je onda razlika? Ljudi staze, kojom se teško koračalo, zaspali su s osmijehom na licu, lako, znajući da su tokom mukotrpnog hodanja po hladnoj, teško prohodnoj stazi dali svaki dio sebe svakom trenutku. Znaju da su se borili za ljubav, toplinu, za onaj tren u kojem ih je mećava željela srušiti a oni su se u vanjskoj hladnoći okrenuli unutarnjoj toplini i bili sretni. Oni su zaspali kao mali, ali veliki ljudi. A sjena? Ona se prije svog sna suočavala s svojim samo-prolazom. To je ono što je Dostojevski govorio, sjene su ljudi koji su ovdje samo zbog održavanja vrste. Nijeme, krećući se isto kao i drugi. One se drže po strani, ipak su to samo sjene.
*Ljeto donosi… što ono?
Jako, jako puno toga se desilo. Više doživljavam ono dobro, na ono loše sam imuna. Mislim, osjetim i ono loše, ali se ne koncentriram toliko na to, pa se osjećaj tjeskobe smanjuje. Sve je u ljudskom mozgu.
Još sam imala mokru kosu. Zvoni mobitel.
K: E, imaš 4 minute da se središ, dolazimo po tebe idemo negdi.
N: daj mi 10 minuta :D
K: oke,5 minuta *hahaha*
Izlazim iz kuće, mokra kosa, burazova kapa, starke razvezane. Ulazim u auto. Lay your love on me.. otvoreni prozori, zajebancija, pjevanje, sušenje kose, plesanje uz vožnju. Pričamo o „palicama“ .
M: nemoj da te vidim da to koristiš, gotova si.
N: da, tata =P
M: ozbiljan sam.
Oke, oke, oke. On niti ne zna. Ali sam se osjećala zaštićeno, jer mi je on tzv. Buraz. I u onom trenu sam shvatila da nije naš odnos zaboravljen.. :)
U maloj kućici na osami, petero ljudi gleda horore. :D ili ih pokušava gledati. Ako ih gleda, onda ih gleda četvero jer jednooka_cbr-ka plete košaricu. Haha.. vriskica xD
Bilo je lijepo, dobro, čudno.
*dakle dakle dakle. Odluka je pala. :)
Pričala sam s svojom najdražom, s mojom malom gotičarkom, Jurom.. zaključak je pregrozan. Zapravo nikad na to ne bi pomislila. Ali ljubomora i razmaženost zajedno rade upravo ono što se desilo. Raskol. Samo, nitko nika ne očekuje ono što se uvijek dogodi. Sve saznam. Što nadalje upućuje da otkrivanje krivca. Ne dajte da vas milo lice koje tjera na neku vrstu sažaljenja zavara. Sažaljenje. Ma ajde kupi, stvari složi ih, i primi se borbe. Preglupo razmaženo ponašanje. Netko ima nešto što ja želim, pa bolje da ja to pokvarim, jer… možda je ona toliko površna osoba da će se zatim okrenuti meni. Preglupo. Ajde, ajde. Dosta mi je sapunica. Ali da je dečki rade… hahahahaha…
Dakle, sad imam dva izbora ili tri.
1. Popričati, objasniti sve svakome. S time, da tu onda ispadam kuja jer se borim za sebe. Koga briga, mislim da je to po prvi put u životu da me ne zanima, jer.. ovo je vrijedno.
2. Ne razgovarati ni s kim(kao da pričamxD) . zaboraviti i otići. Daleko.
3. Pričati s svima, ali prešutjeti neke dijelove, jer ja nakon tog odlazim, a oni ostaju, ne želim njihov raskol.
Dakle, to je ukratko to. Cijelu noć sam plakala. Hahahahahaha… xD je, da. :) Uvijek neki bog. Stoga, odluka je pala, ne želim upoznavati više nikog, ne u slijedećem periodu. Ne volim biti bezobrazna i ispadati kučka, ali ako me nešto jako jako povrijedi, zasmeta i nervira, ne biram načine. Stoga... kad odlučim koja ću od gore navedenih triju izbora prhvatiti, ne ću birati načine da prije ili poslje vratim navedenoj ljubomori ovo što je učinjeno. Ovo me jako zasmetalo. Samo, neki još ne shvaćaju da ima "prijatelji" zapravo, nisu prijatelji.
Hvala svima na razgovorima ovih dana. Oprostite na gnjavaži i hvala. :)
Bijah u Toplicama. S ljudekima moima. J napričali smo se, nasmijali, organizirali pijanke i takoooo…
Dakle, ja uskoro odlazim. Vi se lijepo provedite, zabavljajte, ljubite se i grlite, i ne dajte se.
Koga briga!
Svima kojima sam obećala razglednice, dobivaju ih. Nadam se da imam sve adrese xD
Moja najdraža volim te, puno.
Miss torture, i tebe volim.
Gotičarka moja mala,također. I hvala ti na svemu.
Rocnante iliti „moi dečko“ (predobrooo hahahaha) i Maja, volim vas.
juRa, hvala na svemu :)
„Tiho tiho... dodirne te zvuk. Kad osjetiš trnce ili neki drhtaj znat ćeš da je zvuk posvećen tebi. Ti si umjetnik. Duša je tvoja glazba.“
.. dam dam dam.. =) iiiiii… i dalje grčevit smijeh. :D Hvala :D
Ljeto, ljeto, ljeto .. hvala Bogu da postoji kiša. ^^ dijete zaljubljeno u kišu.
Čudni su, ljudi, mislim, čudna su ponašanja. Ali ljudi su. To ih valjda opravdava. Ili ne? To nas sve opravdava.
Ljeto donosi nove ljude, jel da? Meni je. I drago mi je da je tako. Super je. Cijeli dan provesti u smijehu, zaboraviti da postojiš i uživati. Naučiti disati. Mislim na disanje na drugoj razini svijesti ( izraz koji mi je izrazito zanimljiv ^^ , privlači me). Pričati o svemu, bez nelagode, jednostavno se opustiti.
Nisam bila na Zemlji a ni izvan nje. Ali bilo je neobično dobro. Šuštanje mi je bilo najzanimljivije.
Iskreno, sve mi je to smiješno. Pogotovo ono… izmišljanje događaja iliti priopćavanje svojih vizija kao stvarnih. Nije li? Hahaha… :D
" Sve je to tako, kad si "između" . " - °smješko jedan°
Dakle, preda mnom je mnogo toga.
1. sad nazvati najdražu, malo pričati .. <3
2. nagovoriti Rocinantea za muVi =P
3. komentirati Jurine slike na fejsu( Toni, motor ,dRvo)
4. uskoro odlazak na more
5. vidjeti Mateju <3
6. držati Mateji i beBaču palčeve za ispite ( btw. Sretan vam rođendan :) )
7. vratiti se u stanje „između“
8. počitati knjige ^^
9. pogledati koncerte ^^
10. vidjeti se s nekim ljudekima ^^
11. otići na neke pRobe :)
12. čuti posvećenu pjesmu :))
13. uživati u ljetu( ljubiti, grliti, voljeti svoje najdraže)
14. a još puno toga...
Dakle… život… ljubav… prijateljstvo… koje su definicije tih triju riječi, stanja, osjećaja? Jesu li povezani? Jesu li samo plod naše mašte?
Fališ mi. Jako. Di si? Javiiii seeee ... <3
Živim život. Život je igra. Treba dobro naučiti pravila i zaigrati. U toj igri pronalaziš prijatelje, one koji su uvijek tu, koji te vole kao što i ti njih voliš. Ja ih volim neizmjerno. Tada shvatiš, da sve što te pokreće je ljubav. I ljubav je temelj svega. Iako to povremeno zanemarujemo. Shvaćamo povezanost, ali nema definicija. Te riječi ni ne bi smjele biti definirane. One samo jesu. Postoje. Njih se osjeća.
Anđelima, hvala. Puno hvala. <3
The vioce of silence. Hvala.
Rocinante. Hvala... ššššš... :)
juRa... tnx. :)
OstaLa moja djeCa, tnx. :)
dragi moji, prvo bih htjela svom razredu, o kojem inače ne pišem, čestitati na uspješnom završetku još jedne školske godine zahvaliti im na druženju i kolegijalnosti. Hvala vam. :)^^
drugo, ovo će biti smiješno.
Htjela sam pisati o gluposti današnjih osamnaestogodišnjaka… naravno samo nekih… ali izgleda da odustajem od tog pisanja jer bih rado ostala sjediti na stolcu… što je, ako nastavim pisati o njihovom slabom razumu, nemoguće….(…) ..smijanje je jače od mene…Dakle… molim za razumijevanje… jer… stvarno je presmiješno… buhahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahaha
Hahahahahahahhahahahahahahahhaahhahahaa…..^^
Ahh… bitno da sam odustala od besmislene potražnje za izdajicom… hahahahhahahahaha….
i… još.. mislim, ima puno toga za reći… ali… onda opet… ne da mi se… jednog ću dana ionako sve to zapisati.. ali… sada mi se ne da… liječnina sam.. pa??
Ahh… samo malo, da se odsmijem. :D
možda na naslov... Lik je lud... a ova rečenica(moj naslov) je njegov izraz... buahahahahaha...
Dakle, završih i drugu godinu obrazovanja… superiška… subota kod Jure (car) ,, Tonino.. lud lik.. zakon… ahh… što je najvažnije,moja najdraža će biti tamo *skače od sreće* <3 volim volim volim..
Đizzzz…. Kakav post… uhh… to sam ja napisala?
Ahh… ne da mi se sad oo svemuuuuu.. samo da se malo javim…
Neam pojma koji mi je… :))))) ahh…. Life is funny ….hahahahhaha….
Imala sam jedno pitanje, ali… nema smisla da ga postavljam… svi znaju razliku između tih tipova ljudi,… jedino ljudi bez obzora zdravog razuma ne…stručnjak.. buahahahaha…. Normalni ljudi?? Da honey…:D
Ljubav moja… volim te jako… hvala na svemu.. jako jako volim… anđelak moiii….<3
Matejica moja… kad se vratiš… jedva čekam… da et zagrlim… držim fige za sve ispite…<3
Ljudovi… papa… lijepo se provedite tokom ljeta… i ne obazirite se na tuke oko vas =P
Ovo stvarno nie nalik meni.. ali koga briga.. spontanost je vrlina! :)
Sunce koje je mi je danas odgovaralo, razgovor, šetnja, soba, mr. Clapton, krevet. Obične priče, ležanje na njegovim prsima, slušanje srca, smijanje, slatki pogledi. Pet minuta gledah u one plave oči. Ne mogu ih se nagledati. Nedostaje mi.
Isprepleteni prsti, lice uz lice. Ti i ja.
Čvrst zagrljaj, sigurnost. Pažnje kao nikad prije. Ti. I susretanje s dobro mi znanim problemom. Pa me na tren podsjeti na prošlost. Nije bitno. Ruke i odjeća još nosi njegov miris, lice još uvijek gori pod njegovim rukama. Zadivljeno. Čudno. Umorno. Kao da ne postojim.
Razgovor… skeptičnost… bilo je teško.. i suze u očima… naravno, uspijemo ih skariti. Bilo je čudno. Jako čudno. Samo zagrljaj na kraju. Ali, naravno, postoji razlog.
„Hodaj, Nebo strpljive voli!“
**
Toliko teorija o svemu, i svaka se uklapa u moj život, a sada ne mogu znati koja me zapravo vodi.
Odlučila sam mnoge maknuti iz svog života. Trajno. Ne mogu ili ne želim? Ne znam. Jasna je moja odluka, samo meni, mom unutarnjem glasu i osjetilu.
**
Zadivljena sam pažnjom njihove ljubavi. Prelijepi su. Da ti suza u oko dođe od radosti. Prelijepo je.
Meni treba sigurnost. Sigurni zagrljaj. Puno pažnje u vezi. Puno ljubavi, nježnih riječi, razgovora, dodira, nježnosti. Trebam sigurnost. Zagrljaj udobnosti. Kad zagrizem, zagrizem. Damn, zagrizla sam.
Vidjel
a sam moju Mateju danas, suza je potekla, nedostajala mi je. Prelijepa je. Ima meke ruke. Na tren sam se pitala je li bila tamo ili je sve to samo plod moje mašte. Ali, potvrdili mi ljudi, bila je tamo.
Moji anđeli, najdraži moji. Uvijek tu. Volim vas. <3
**
Once I travelled 7 seas to find my love
And once I sang 700 songs
Well, maybe I still have to walk 7000 miles
Until I find the one that I belong
I will rest my head side by side
To the one that stays in the night
I will lose my breath in my last words of sorrow
And whatever comes will come soon
Dying I will pray to the moon
That there once will be a better tomorrow
Once I crossed 7 rivers to find my love
And once, for 7 years, I forgot my name
Well, if I have to I will die 7 deaths just to lie
In the arms of my eversleeping aim…
**
Hvala što si tu, hvala što me držiš budnom. Hvala što me voliš. Hvala na svemu. "Da mogu, cijeli bih ti život pjevala bez prestanka. Sve bi pjevala samo tebi" Volim te, ljubavi moja malena.
**
Jednom rekoh, znam da je tamo negdje, samo mu još lice ne vidjeh. No ja na tren nađem malo nade da je lice koje je stvoreno za mene sada kraj mene.
Nada je uvijek prisutna.
**
Doplesah u tuđi život, pričala u njemu o vjeri, nadi, strahu…
„možeš mi vjerovati“
Da, naravno da mogu. Samo ja. Samo ja mogu u to vjerovati.
Naivna djevojčica koja i dalje polaže nade u ovo prljavo tlo.
*Nemo
Znam, očekuje se još jedan post razočaranja ili ispisivanje mojih rana, očekuje se moje priznanje koje duboko skriva samo moje srce. To nije ono što ćete dobiti. Mogla bih napisati žao mi je, ali ne mislim tako, jer mi nije žao. Vratila se. Ponosna, drži glavu visoko gore, osjeti se sigurnost i borbenost u njenim koracima. Nedostajala mi je. Dobrodošla.
Napisala sam post, izbrisah ga. Mislila sam usrećiti druge svojom nesrećom, ali, zašto bi im pružila sreću? Ne, ne, vratila se, možda mrvicu agresivnija, i dalje na višoj razini od prosječnog osamnaestogodišnjaka, pobjedničke ruke.
Planine, guste šume, krvava staza, nepregledan jaz. Nisu je srušili. Ponosna na sebe korača ovim svijetom, bez straha, bez sumnje, vjeruje u sebe i može sve što želi. Naravno, što želi, mogla bi učiniti neke poteze, ali, oni bi bili daleko ispod njene razine, pa ih neće učiniti jer smatra da se nije vrijedno obraćati ljudima niže inteligencije i zrelosti, sve dok oni ne sazriju. A tada… tada će tek igra postati zabavna. Vratila se jača no ikad.
Ovih sam dana promatrala ljudsku glupost. Nisam mogla vjerovati da ljudi su koji su mi izgledali zrelo, odgovorno, ozbiljno, svjesno događaja u životu zapravo sasvim suprotno od toga. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Zaprepaštena tom činjenicom, odlučila sam možda malo zahladiti odnose s tim ljudima, jer ne vidim smisla u njihovim praznim riječima, u materijalnim stvarima. Materijalno ne može pomoću praznoj glavi. Riječi nisu riječi ako stoje prazne.
Zanimljivi su njihovi navodi kako su i oni odgovorni, kako se bore s mnogim problemima, to su najčešće oni, vezani uz odjevne predmete. Naravno, nisu svjesni koliko svojim postupcima utječu na mlađe generacije, koji su podložni, obzirom da su tek došli u naš mali kutak strave, koji nemaju svoje ja, nisu izgradili sebe, nisu se pronašli. Nisu svjesni koliko utjecaj imaju na te mlade djevojke kada iza njihovih leđa komentiraju neku popunjeniju djevojku na kraju hodnika. Djevojke iza čijih leđa se to priča, obzirom da su izrazito nesigurne i žele postati dio njih kako bi se osjećale prihvaćene, kreču s drastičnim mjerama prema sebi, misleći kako će je prihvatiti samo ako će biti kost i koža. Isto tako počinje i, mogla bih reći manipulacija, kod biranja načina odijevanja.
Naravno, kada te mlade djevojke, povremeno i dječaci, postaju žrtve svojih misli potaknuti njihovim groznim ponašanjem na hodnicima i postupnim ulaskom u tuđe misli kako bi ih kontrolirali, nitko se od njih ne osjeća odgovorno. Sada tek priča postaje zanimljivija, jer će sada o njoj ili njemu pričat kako je podložan, glup što si to radi, tada će tek pričati kako materijalno nikad nije najvažnije, iako na to zaboravljaju čim zamijete novu žrtvu. Zašto to čine? Ljudi nikad nisu probali životne probleme, pa ima je zabavno kad si ih sami stvaraju. A najčešće to rade koristeći druge, nestabilne osobe, koje mogu poslužiti njihovoj zabavi. Ni mačka ne pojede miša, samo ga izmrcvari.
Nije li tužno u što se pretvara današnja mladež?
Nadalje, unesrećena sam spoznajom da bi ljudi koje je , ako ništa drugo, škola u koju polaze mogla naučiti pristojnom ponašanju, držanju ponosne glave itd. No, vidjeh, nije. Žalosno. Tako praznoglavo i nepromišljeno djelovanje pojedinaca zaista me natjera na razmišljanje. Nije valjda da se to u nas može dogoditi. Ali, istina je takva kakva jest. Grozna. Da, izgleda da sav trud ljudi oko njih nije bio dovoljan da ih učini ljudima, ljudima koji se drže svog, bila sam mišljenja visokog, mentaliteta. Da se drže svog JA, da ne postaju žrtve želje za popularnošću. Sramotno ili žalosno? Što je tu je.
Povremeno me razljuti, što niskointeligentni ljudi, bodu ljude na višoj razini, i povremeno se razljutim, postajem osoba koja ne želim biti, i najradije bih im sve izbrusila u lice. Ali, ionako uvijek sve izađe na vidjelo, pa, zašto se spuštati na tu, razinu manje pametnih? Nema potrebe.
Na tren postaje jako smiješno.
Opet ona reagira na Lost Horizon_ov ritam, na progresivan zvuk njihova bubnja. Ne samo njihova, doduše. Opet živi melodiju. Živi zvuk. Živi i ponosno uživa u njima. Nema više melankolije. Nestala je. Možda one večeri, kad me moja najdraža vidjela u suzama. Hvala, maleno moje. Najbitnije jest da je više nema. I da je od sada na tronu Nemo. Ponosna i jača no ikad, možda zato što joj je ON pomogao da se izvuče iz toga. Možda je stvar i u njemu. Bitno je da je ništa ne dira, birno je da ne doživljava vanjski svijet pun niskointeligentnih spletaka, bitno je da se suzdržava, jer, bolje za mnogo ljudi.
Once again, she is watching from the highest tower.
Znam, ovo nije bio moj stil. Ali to je ono što mi je bilo u mislima. A ovo, ovo je moj tihi kutak. Ovdje stanuju moje misli.
Čudan dan. Izrazito čudan. Možda je to bio predosjećaj. Možda je nešto u nama postojala da mi kaže da nešto neće biti u redu.
Jutro, polako dolazim u stanje normale, obzirom da više ne znam s kime to provodim vrijeme života, možete to shvatiti kako želite, jer ni jedna ni druga situacija nije dobra.
Ne mogu vjerovati što su ljudi kadar učiniti, spustiti se na razinu osnovnoškolskog mentaliteta i činiti takve scene i pisati takve scenarije. Ponašati se tako… tako neljudski.
„Ovo je pozornica, ovo oko mene. Ljudi koji su javno pričali o svijetu i našem okruženju kao pozornici samo su glumci. Jako dobri glumci. Jako nehumani glumci. Razočarana sam. U cijelu svoju okolinu. Ne mogu vjerovati da svakog dana susrećem toliko jadne ljude, koje sam nekoć sažalijevala, a sada mi se gade. Odvratni ste. Ponašate se ne samo jadno, već ispod razine na koju ste postavljeni od strane svojih roditelja, pa čak i škole ako ništa drugo. Odvratno. Nedavno sam se uvjerila da sam na višoj razini nego ljudi koji su daleko stariji od mene, od ljudi za koje sam mislila da su inteligentni, intelektualno obrazovani. Ali, izgleda da su inteligencija, izgled, ponašanje u tom trenu bile samo korice knjige koja je tek sada pročitana.“
To je napisala jedna moja draga, mila, djevojka koju ste pokušavali ubiti ali niste uspjeli.
Odlazim do svoje najdraže, po drugi put u istom danu, pričamo. O svemu. Imala je prelijepe oči, mislim da već znate što to znači. Ubijalo me što znam da boli.
Even when it rain outside, there is a light,
Even when you cry all night, you r alright,
Even when you lose your way, You ll get through
Cause someone is watching over you…
Maleno moje, volim te.
Pričale smo, najdraže moje i ja, o svemu, o promjenama, o izgubljenosti, pričamo… sjedimo na cesti i pričamo…
-Sjećaš se onog naslova mog posta „Without you the poetry in me is dead?“
-Da.
-Imam osjećaj kao da je ubijena, nestala, ne mogu pisati.
Opet moj predosjećaj. I njeno razumijevanje. Ona me zaista razumije, uvijek. Hvala za svaki zagrljaj, za svaki poljubac, za svaki put kad si me držala za ruku kad su drugi okrenuli leđa. Hvala Ti.
Dođoh doma, i nije me ni diralo to sam čula davno zaboravljen glas, što sam čula taj poseban naglasak na riječima, ništa me nije diralo. Ostao je samo lagani osjećaj straha, prozirnosti, neke tupe boli i umor očiju, baš kao prije plakanja. Baš tako.
U međuvremenu još dobih poruku od svoje ljepotice, Miss Torture. Ona mi je pokazala moje skrivene mogućnosti, ona mi je pomogla doći tamo gdje zapravo i pripadam, kad bih se borila, ona bi mi poklonila mač, i rekla riječi koje su me vodile kroz bitke. Hvala ti. Volim te.
Dođoh ovdje,u ovaj hladni svijet, gdje samo vlada hladnoća ljudi koji nose toplinu samo na maskama. Uzimam crnu tuš, maskaru, puder stavljam na lice. Crno je već bilo obučeno.
Čujem glasne provokacije od osobe za koju sam se odrekla drugih osoba koje sam voljela. Bila sa u poziciji birati. Opet u istoj poziciji. Mislim da se nakon tih svih silnih provokacija koje se svakodnevno manifestiraju bilo jasno da sam povrijeđena, ali da se neću predati, a još je jasniji bio moj izbor.
Ne mogu vjerovati da sam tek sada otvorila oči. Tek sada vidim. Bilo je to davno kad su i drugi imali utjecaj na mene, tada sam ostala bez jedne meni još uvijek drage osobe, osobe za koju tada više nisam ništa više mogla dati. Prošlo je nešto vremena, ostala sam i bez velikog dijela ljudi, tih ljudi koji su imali utjecaj na mene. Tada me boljelo, naravno prva reakcija je bila katastrofalna, no slijedećeg sam dana već stajala na nogama, odlučivši krenuti dalje, obzirom da sam previše prošla da bi me netko poput tih svih ljudi, koji su okrenuli leđa postigavši svoj cilj, sputava. Previše. I sada znam, sada, trenutno , da je među čitateljima ove stranice osoba koja će ovo čitati, prvo zbunjeno gledati u ekran, a zatim će,kad dijelove poveže u nešto što bi trebalo imati smisla, biti sretna, jer će misliti da sam srušena. I onda će se pitati, ili reći, pa što je ona to prošla. Draga moja, reći ću ti samo nešto, to je bio uvod u moju muku, morala sam odrasti u odgovornu i zrelu osobu u dobi od 11 godina. Znam, ne razumiješ me, jer i dalje imaš stakleno zvono iznad sebe. Nije ni bitno, drago mi je zbog tebe, možda ti ovo čudno zvuči, ali stvarno tako mislim kad kažem da mi je drago zbog tebe.
Zatim sam nakon ponovnog izlaska iz pepela, mislila da je taj postupak bio normalan, jer sam tamo gdje su ljudi okrenuli leđa imala priliku otići s njima, ali ipak, mislim da sam prvo daleko na višoj mentalnoj razini od njih, a drugo radilo se o meni jako bitnim ljudima uz koje sam odlučila ostati jer ih volim. I mišljenja sam da bi ti ljudi to učinili za mene.
I što se dogodilo?
Jedna od osoba uz koje sam odlučila ostati stavila me u poziciju biranja. Najgore od svega je to što su se u taj odabir počeli miješati duhovi prošlosti. Opet. Ali ovaj put stojim na svojim nogama, čvrsto, i nitko ali nitko me neće srušiti. Nitko. Previše sam davala da bi me se srušilo, previše sam prošla da bi pružala ruku osobi koja mi smišlja spletke, ljudi, odrastite. Niko nas neće razdvojiti, jer ja volim. Mi volimo.
I svi koji su mi okrenuli leđa kad sam ih trebala, svi, još uvijek vide osmijeh na mom licu, vide moje možda bljeđe lice, ali lice koje se ne predaje, lice koje se bori, lice koje mnogo toga nosi na leđima za vrijeme ovih bitaka, ali u svakom slučaju lice koje se ne predaje.
Čudno je što sam im i dalje podrška, što ih i dalje mogu utješiti i reći im sve će biti u redu, misleći pritom tako. Ne znam. Možda sam toliko imuna na njihove djetinjaste gluposti da su me prestale dirati, možda ih polako opet očekujem pa me više ni ne mogu pogoditi ili sam prepuna rana pa nema mjesta za još jednu… tko zna?
Tješim ljude koji su bili tu kad sam imala napad bijesa, kad sam bila u histeriji i kad sam u onom stanju pričala s njima, što su oni učinili? Zar još morate pogađati?
Nije bitno, ja idem dalje. Idem u nove pobjede. Ljudi koji su okrenuli leđa nikad zapravo nisu bili tu, na tren boli, ali prije ili kasnije to je tako trebalo završiti, u ovom slučaju, bolje prije.
Bile su to provokacija, koje su postale ne samo glavna tema za vrijeme cijelog dana. Jučer, jučer nisam mogla kontrolirati svoj napad.
Zatim čujem glas, glas osobe, koja mi je cijeli dan išla na nerve. Siđem u dnevni boravak, sjednem s tom osobom, i pričam. Ta je osoba razlog mog pisanja, ta je osoba ,osoba koja je u mene uspjela vratiti izgubljeno. Osoba čije su riječi dugo nakon razgovora prolazile mojom glavom.
„Ne možeš se mjeriti s drugima, jer si bolja… … previše si prošla… ne daj se pod tuđi utjecaj… bolja si… ne slušaj njih… ne reci njoj, reci meni… znam da te boljelo… bojim se za tebe,… anoreksija… ne… ako ikad imaš problem… reci meni… ne njima… ne slušaj ih… lijepa si…sve će biti uredu… ako treba opet krećemo od nule…ne brini, što god se dogodilo, ja sam tu… zauvijek…“
Moram priznati osjetila sam toplinu kapljica na mojim usnama, toplinu slapova na mom licu. Htjela sam ga dotaknuti. Htjela sam mu reći koliko ga volim. Malo se vidimo. Premalo. A ja sam s njima. Sanjala sam ovu noć strašan san. Ono što me podsvjesno muči. Ali u tom je snu bilo apsolutno sve što me podsvjesno muči, iz svih područja mog života(matematika, njemački, odnosi među ljudima, moja ljubav, narančasta kosa, tama, samoća, strah, suze, nepoznato…). Od svih njih, on mi vraća snagu, on mi daje ljubav i utjehu. Na takav način rijetko kad pričamo. Izgleda da on vidi kada je meni to najpotrebnije. Volim te.
Još sam i danas pod utjecajem njegovih riječi. On je već danas otišao. Nadam se da ću preživjeti ovaj tjedan. I ove praznike. I sve dalje…
Još je jedna osoba okrenula leđa… i to na jako grub način, pazeći da ja ne primjetim dok mi uzima najmilije. Ali meni nije jasno, kako ne razumijete. Nije mi jasno. Najbolje je što ta osoba ne zna da ja znam. Pa mi i dalje može glumiti osobu koja je je tu i bla bla bla…
Ne zaboravite, nikad. Da gledam s najviše kule. I sve što me zanima doznam. Morate znati da imam mnogo toga, ali ne reagiram, jer nisam osoba koja će se spuštati na razinu nižeg mentaliteta. Nikad.
Mojoj najdražoj, hvala ti za sve. Jako te volim.
****
Da se okrenem malo na područje mog Midnight Angela, jer sam se probudila s osmijehom na licu i još većom željom da ga vidim.
Cijelu noć imam glavobolju. Zaspala sam uz otvoren prozor, slušajući kišu.
Čujem zvonjavu mobitela i isprva nisam imala želju javiti se. No ipak, razmišljah možda me tata zove, njega već dugo nisam čula. Stoga se javih, ni ne pogledajući tko zove.
„Halo?“
„Oi, budna si?“
„Sad jesam :)“
„Znači, probudil sam te?“
„Jesi,mišek.“
„A, dobro jutro onda :) ,, znaš, upravo kupujem karte za U2?“
„A je? Lijepo. Micek, idem si po kavu.“ Osjetila sam miris kave, što bi značilo da je mama budna. I da, stvarno pijem kavu odmah nakon buđenja,odmah.
„A ne, ne, ne. Očeš da ti donesem kavu u krevet?“
„Pa ajde:)“
„Počekaj me“
Hahahahhahahahaha… Lud je. Probudila sam se tako rano, imam osmijeh na licu, čekam kavu. Nasmijao me jučer navečer, pričajući mi priču za laku noć. Priča je super =P .(Zec)
"Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu."
Plutarh
*Away
*All I need
Padala je kiša. Sretna sam. Vidim njega. Stojim na prstima, naravno. Grlim ga, osjećam njegov miris.
On ne voli kišu, jer ga kako kaže tjera na spavanje, što njemu zapravo i nije neki problem. Kaže da je tada sve čudno. Pričamo o svemu, o svim događajima, svim zabavnim stvarima. Nismo imali vremena skidati osmijehe s naših lica.
„ i di me vodiš?“
Stigosmo .:) pričamo, smijemo se, sviramo… naravno. Ležimo. Jedan uz drugoga. Sklapa plave oči. Naravno moji prstići su ih otvarale, što je rezultiralo njegovim osmijehom, nadalje i mojim. Zagrli me čvrsto, jako čvrsto, da se opet mogu osjećati sigurnom. I jesam. Sigurna , sretna i nasmijana. Za uspomenu na danas ostavih mu svoj trag na vratu : ) . A ja dobih još jednu njegovu trzalicu . Ovu ne dajem nikome.
***
*Nemo
*Question of Heaven
*Watching over me
*Cry just a little
*The Reckoning
Danas, danas me boli. boli me nešto. Ne znam što točno, samo znam da suze klize licem a ja ne znam što radim ovdje ne znam zašto osjećam ne znam zašto volim zašto se borim, ne znam…
Bojim se… izrazito sam prestravljena, i mučno mi je ... Od svih... Bojim se, ne za sebe, bojim se za one koje volim. Jer nisam uz njih svo ovo vrijeme, ne vidim kad ih netko povrijedi, jedino nju osjećam jedino moju ljubav, moju najdražu. Ubija me što nisam među tim vucima koji traže janje da ga raspore, da ga unište i ostave polomljenog, jer sada nemam prilike štititi svoju jedinu. To me ubija. Razdire iznutra.
Jedino što odgovara ovom stanju je pitanje koje postavlja I.E. Postoji li zapravo sve ovo? Možemo li sve to izdržati? Možemo li podnijeti rane koje nam nanose oni koji su nas običavali poznavati? Možemo li se nositi s činjenicom da ljudi koje smo voljeli žive kako bi nam uništili ono malo što nam je ostalo? Možemo li mi to? … Pokušavamo zaboraviti, no svaki pokret ili spomen na njihovo postojanje vraća nas u mrežu isprepletenu tim pitanjima. I ponovo, sve ponovo… vrtimo se u krug… nikad neće završiti… ili će doći naši odgovori koji će nas izvesti iz neizbježnih vječnih krugova i donijeti nam olakšanje i mir koji smo tako dugo iščekivali?
Nije ni bitno, možda će doći. Do onda ćemo hodati u krug, svaki dan svaki sat, svaku minutu i živjeti svaku sekundu. Besmisleno, ali ćemo morati. Žao mi je.
U svo to vrijeme i u vrijeme dolaska odgovora, ja ću voljeti. Voljet ću svoju jedinu, koja me jedina drži ovdje i koja čini svo ovo kruženje po stazi tromosti i tuge punim nade. Ona me ispunjava ljubavlju, toplinom. Dopušta mi da se odmorim u njenom zagrljaju,a i sama je umorna, dopušta da moje suze teku njenim ramenima, dopušta me u svoju blizinu. Neizmjerno sam joj zahvalna na tome. Samo se bojim. Da sam joj na teret. Ne znam. Bojim se da trpi u sebi, a da mi ne želi reći. A ja je volim. Volim te. Neizmjerno.
Riječi su postale premale, ne nose mi više istu vrijednost. Nedostaješ mi. Strahovito. Čekam trenutak da te opet vidim, da se smijem uz tebe, i uz naše male gluposti, poput onih „čujem glasove“ , čekam tren da te opet zagrlim i da se nasmijem. Čekam tren u kojem će moja ruka biti uz tvoju, čeka tren za nas. Volim te.
***
*Ti si sa neba
Još uvijek je isti dan =P . Da. Sada sam dobro, relativno. Nedostaje mi. Ležim , razmišljam, okrenem se na stranu da pogledam u njegove oči… ali njega nema. Tražim njegovu ruku koja me obavija, no ne nalazim je. Nedostaje mi. Nedostaju mi njegove dosjetke i priče o mom trbuhu, nedostaje mi i njegov trbuh , koji je mekši od mog =P . Prisjećam se svakog detalja iz naših razgovora, i jedva čekam vikend. Smišljam načine kako da se vidimo i prije. Osjećam se sigurno i mirno. Možda je došlo moje vrijeme.
Znaš, danas sam hodala prema hematološkom labosu s rukama u džepovima, i našla sam nešto. Ajde pogodi… tvoja trzalica :)
***
*Swanheart
Dva dana su prošla od kako se nismo vidjeli, ali ranojutarnja poruka me sjeti da ti je stalo :) . Još samo sutra.
Moja jedina i najljepša, moja najdraža i najmilija… probudi me ujutro, s predivnom porukom. <3 Hvala ti, ljubavi. Jedva čekam naš bijeg, kada ćemo imati dovoljno vremena za smijeh i bezbrižnost, za nježnost i ironiju, imat ćemo dovoljno vremena da ležimo jedna uz drugu i pričamo kasno u noć.
Ljubavi moja, volim te. Once and for all… <3
